Budjoni
Junior Member


Zdravo svima!
Poruke: 91
pol:
|
Što zapravo znači vjerovati? Priznati da nemamo pojma o tome što vjerujemo? Obzirom da imamo instaliranu potrebu, ili bolje rečeno slabost da u nešto vjerujemo, želimo se za nešto vezati, pa se u nedostatku konretnog, utječemo iluziji. Kako vjerovati u nešto što si ne možemo predstaviti? A nepredstavljivih oblika ima beskrajno mnogo. Koji je pravi u kojeg treba vjerovati? Može li nam netko o tome nešto reći, uputiti nas? Ali moramo prije vjerovati onom, koji će nas uputiti u što treba vjerovati. A onda bi trebalo vjerovati i sebi da povjeruješ u ispravnost vjerovanja onoga koji te uvodi u vjerovanje. Nekako mi se čini previše klimavih vjerovanja prije konačnog vjerovanja. Naročito kad treba vjerovati ljudima, koji su poradi svoje nesavršenosti nedostojni bilo kakvog ozbiljnijeg povjerenja. Dobivamo li vjerovanjem neku kvalitetu u odnosu na nevjernike? Čime se ona može izraziti? Novim vjerovanjem? Zapravo, čovjek je koncipiran da vjeruje čim mu ponestane znanja. Vjeruje, jer inače ne bi mogao funkcionirati. Međutim, čovjek vjeruje nekritički u sve i svašta: političarima, popovima, znanstvenicim, lopovima, oficirima, doktorima, filozofima…… Vjeruju u crne mačke, vile, vragove, vještice, vilenjake, demone, bogove, razne nebesnike, božje poslanike.... Vjeruju u sudbinu, život vječni, istinu, pravdu, ljubav..... A kuda bi drugdje smjestio svoje želje i stremljenja nego u svijet iluzije? Što mu drugo preostaje? Radi s vjerom u uspjeh poduhvata. Sije pšenicu jer vjeruje u povoljnu žetvu. Kad ne bi vjerovao u povoljne sjetvene prilike, nikad se ne bi odlučio nešto posijati. Kad skolonost vjerovanjma shvatimo kao jedino moguće, a nadalje vjerovanje prepoznamo kao slabost, (vjerujemo jer nam drugo ne preostaje), samo je po sebi razumljivo da će mnogi pokušavati iskoristiti tu slabu točku ljudskog bića u svrhu stjecanja koristi. Plejade trovača duša, poput hijena, natječu se oko plijena. Zato nikada neće nedostajati dušebrižnika koji bi vodili stado (tako ih nazivaju), samo treba vjerovati što kažu i naravno ubaciti koji novčić u škrabicu. Nikad se ne smije izgubiti iz vida, da je čovjek nesavršeno i pokvareno biće. Od takvog očekivati čiste, pravedne, poštene misli, prožete ljubavlju za Stvoritelja, opaka je iluzija. Na žalost čovjek je rob iluzija. Ne može shvatiti da mu nije dano da shvati.
|