Drago mi je da ti se pjesmice dopadaju,
pa se usudim na tvoje obzorje prosuti stručak plavetnila.
 
Budi mi pozdravljen!
 
 
Plava balada
 
 
U sutonu plavom, sretoh plavu ženu,
Kraj mora plavog, i plavog žala.
Svjetlom plavim obasjana,  
Bijaše, njena plava figura, mala.  
 
Plave bijahu oči njene,
Poput plavih jezera gorskih,
U kosi joj plavo cvijeće,
Kao ubrano iz plavih dubina morskih.
 
Plava joj je kosa pala,
Po plavoj haljini njenoj,
Misli su joj bile plave,
U plavoj glavici snenoj.
 
U snu je  plavom,
Ljepotana  svog plavog snila,
Ljubila ga plavom vatrom,
Do plavog ludila.
 
Zvjezdica plava na nebeskom svodu,
Čudila se plavom svemirskom brodu,
A plavim riječima ove balade,  
Čudit se neće, onaj, tko plavo u duši imade.  
 
 
Rujan, 2001.            

Quote:

 
Nije mi jasno Mr. Dopude na osnovu čega zaključuješ da neki oblici života nemaju dušu. Najviše što o tome možemo reći jest, da ne znamo ništa.
Ja na primjer ne mogu zamisliti razdvojenost vidnog aparata od nekog referentnog centra, koji preuzima impulse iz vanjskog okružja, obrađuje ih i na kraju stvara zaključke o prirodi primljenih impulsa. Kada ne bi bilo tako, uloga oka bi bila potpuno izlišna. Što će nam osjetilni zapisi, ako ih ne upotrebljavamo?
S druge pak strane, moguće je da duša kao zaseban entitet, može producirati neslućeno mnogo nijasi boja, bez prethodnog imputa od strane oka.
Iskustveno govoreći, pri upjesmljivanju Plave balade, uopće se nisam služo "umjetnošću oka" (op art), već su se svi tonovi Pave balade posložili prema misaonom predlošku inducirane mašte u trenutku umjetničkog nadahnuća, bez i najmanjeg učešća oka kao posrednika između mašte i stvarnosti. Time hoću reći, da je bilo koja od mojih sada već čuvenih obojenih balada,mogla biti stvorena, čak kad ne bih uopće vidio.
Dokaz su brojni literarni velikani koji su bili slijepi od rođenja.
S toga daleko većim hendikepom smatram pomanjkanje valjana duha, nego puki nedostatak vida.
Makar si me kao magarca najprije razveselio kockom šećera, a potom ošinuo bičem,ipak ti podastirem još jednu pjesnicu iz razdoblja Obojenih balada.
 
Zelena balada
 
U Zemlji čuda, nije samo šuma zelena,
Svakakvi zeleni stvorovi tamo žive,
Od zelenila teško se razaznaju,
Mala zelena plemena.
 
Vilenjak stari zeleni napitak kuha,
U njega baca žabu zelenu,
Zelena se diže pjena, jao žabi,
Ali bit će izvrsna zelena juha.
 
U toj zemlji čudnoj,  
Kad zelenu kravu vidiš, ništa se ne čudi,
I mlijeko je njeno zeleno,
Koje svom zelenom teletu nudi.
 
Već je blesavo gledati to zelenilo,
Od dosade zelene ludilo te hvata,
Dok si živ zapamtit ćeš boju zelenu,
Spasit će te samo zeleni štrik oko vrata.
 
Ljepše bi bilo gledati, smaragde zelene,
Ali u zelenoj, čudnoj zemlji njih nema,
Samo zmija otrovna iz zelene trave prijeti,
I zelena se smrt u pohod sprema.
 
Stog čovječe, pametan u zelenilu budi,
Sklopi oči zelene, spas čekaj spretno,
Iz svemira, po tebe će doći Mali Zeleni,
Od srca, ja ti želim zeleno i sretno.
 
Studeni, 2001. g.                                

Ok, napisano je drukčije, ali ne bih se s tobom sporio oko nevažnih razlika u viđenju jednog teksta s dvije platfrme.
Jednostavno je šteta iscrpljivati stvaralačku (danas toliko rijetku) energiju na prijepore koji nikako ne utječu na umjetnički dojam, kvalitetu i genijalnost samog poetskog uratka.
 
Iz zahvalnosti spram visokih ocjena mojih poetskih minijatura,  
zasuti ću na trenutak tvoje životne pute zlatnim prahom.
 
 
Zlatna balada
 
Riječ će ovdje, o zlatnom dječaku biti,
Za kojeg kažu, da Sin je Oca zlata, i sveg ostalog,
Sumnjati u zlato, i ostalo, ni najmanje ne smijemo,
Zlato nije djelo čovjeka zemaljskog.
 
Momčić to je zlatnog lica,
Ponosan je njegov zlatni smiješak,
Samo lahor nježan, zlatnu mu kosicu mrsi,
Zaista je zlatan izuzetak.
 
Vidjet ćeš odsjaj zlatni,  
Kad mu u zlatne pogledaš oči,
Iz ogledala njegovog zlatnog oka,
Zlatna zraka njegova, u zjenicu tvoju kroči.
 
U zlatu bi htjeli živjeti svi,
Ali ne može svakom biti zlato,
Prelijepi je zlatni užitak,
Zlatni dječak, u njemu uživa zato.
 
Ako dječak je od zlata,
Dika je svog Nebeskog oca, nema zbora,
Zlatni dječak nije od zlatne majke rođen,
Već je izliven iz zlatnog svemirskog mora.
 
Otvori dušu zlatnom dječaku,
Pusti, da i bez zlata bude zlatna,
Zlato njeno, neka i od sunca bude sjajnije,
U vjekove neka se njiše, poput zlatna klatna.
 
Studeni, 2001. g.        

Ok, nema ocjene manje od -genijalno-, dakle ne može biti bolje.
Predmetak über je suvišno uduplavanje istih pojmova jer sama ocjena -genijalo-
podrazumijeva da je uradak iznad uobičajenog standarda.
Kako bilo, danas završava serija iz razdoblja Obojenih balada sa:
 
 
Crna balada
 
Oblaci se crni kotrljaju
Na crni način,
Kao da u crnu priču,
Žele, dodali svoj crni začin.
 
Na crnoj misi,
Crna svijeća gori,
A vještica crna,
Crne riječi zbori.
 
Priča je doista crna,
Da crnja ne može biti,
Biti će i još crnja,
Crno se ne može kriti.
 
Vjerujte, ali istina je,
Iako, crno sunce sije,  
Crna boja od sad,
Nikad više, tako crna nije.
 
I sve što je crno,
Pa i snovi crni, koje ćemo sniti,
U crnoj će svijetlosti nestati,
I crne boje više nikad neće biti.
 
 
Rujan, 2001.                    

Dugo te nema, druze stari? A ja i dalje iscekujem übergenijalne pjesmicke. Übergenijalne, one dakle koje nece imati namjeru da zbunjuju covjeka radi eliminacije iz konkurencije, vec suprotno od toga. Jerbo je sigurno da za sve ima dovoljno i jagnjetine i luka, da bi moglo da bude dovoljno za sve. I ne samo jagnjetine i luka.
 
Inace, svaki svoj pjesmicak smatram dobrim djelom. Dobrim, u smislu da se nadam kako onoga ko ga procita nece biti moguce eliminisati iz konkurencije. Ako ne sasvim tako, a onda ce makar eliminacija teze da ide. Jerbo, ako je neko eliminisan iz konkurencije, od jagnjetine sa lukom, koje bi inace moglo da bude dovoljno za sve, pripasce mu samo - papci. Ako i toliko.
 
Pozdrav!

Raduje me sto si opet tu, druze stari!
 
S tvog sirotana, niko vise ne bi pristao da zivi kao mrsavko, prije bi se odlucio da, kao sto kazes, ujeda. Sirotan dakle nema namjeru da eliminise iz konkurencije, vec upravo suprotno. I s istog tog sirotana ja te vidim übergenijalnim. Dakle, ne samo da jesi dorastao, vec ti to sasvim lako ide.  
 
Ovaj pjesmicak bi bio übergenijalan da nije pominjanja izmisljenih dusa. Zasto? Zato sto ce neko da mu (bukvalno) povjeruje, sto znaci da ce da povjeruje u nekakav drugi svijet, sto opet znaci da ce se pronaci eliminisan. Nije dakle übergenijalan pjesmicak, ali jeste genijalan.  
 
Umjetnos', kao i npr. miris, moze da nastupa tako da zbunjuje sa namjerom da eliminise iz konkurencije. Ili kao televizor, novine, nebitno. A moze i suprotno. Ja ovo suprotno pronalazim übergenijalnim. I to je tako jednostavno da moze svako. Kao sto je uostalom i sve übergenijalno jednostavno.
 
Nestrpljivo ocekujuci jedan takav überpjesmicak, pozdravljam te iskreno se nadajuci tvom sto skorijem ozdravljenju!
 

U imalo bitnoj stvari po drustvo, nije dopustena sloboda. Buduci da je, kao sto kazes, poeti dopustena potpuna sloboda, to znaci da je poezija drustveno potpuno nebitna stvar, a poeta sasvim nebitan.
 
I sada ti takvog jednog nebitnika, koji ima slobodu da bira medj nebitnostima, postavljas na pijadestal borca za dobrobit drustva?    
 
Poeta je slobodan da mrtvom udahne zivot, perom. To mogu i drugi ljudi, bez pera. Zovu ih jos i sarlatanima.
 
Puste logicke cinjenice? A bujne nelogicnbosti, je li? Ako bismo to postvarili, dobili bismo pusta dva oka u glavi, a bujno 'trece oko'.
 
Itd.
 
Pozdravljam te zakljucujuci da si govorio o sarlatanu a ne poeti.

Radjanje morala
 
U stvarnosti, znaci,
samo onaj jaci
neprestano grabi,
dok mu oni slabi
 
zavide na tome.
Iz toga, dabome,
onaj 'dobar' stize.
On slabima lize
 
dupe, praznom rijeci
kako ce da sprijeci
bahate barabe
 
da toliko grabe.
Vjesto moralise -
pa grabi najvise!!!