U NOVOM BROJU:

• Nikola Radaš: " Da bi se krenulo na put mora se uciniti prvi korak"
• Gvido Martinuci: "Povratak u Podosoje"
• Branka Džidic: "Da se vratimo i živimo u Bici"
• Ivica Vojko: "Test za moral i pravdu"
• Pravni savetnici NRC, kancelarija u Beogradu: "Kako preci granicu i Drinu"
• Stojan Obradovic: "Obnova suživota i povjerenja"
• Nadežda Radovic: "Poverenje prethodi pomirenju"
• Anketa na temu " Mediji i proces pomirenja u regionu bivše Jugoslavije "
• Jasna Jankovic: Izveštaj sa skupa u hotelu Jugoslavija na temu istine i pomirenja
• Mient JAN FABER: "Plavi zadatak i zelena ivica"
• Nadežda Radovic: "Suocimo se sa istinom"

Nikola Radas

Da bi se krenulo na put,
mora se uciniti prvi korak

Ovaj prilog namenjen je učesnicima savetovanja na Brezovici, koje će održavati bas u dane kada ovaj broj magazina POVRATAK bude dostupan čitaocima. Objavljuje se iz jednostavnog razloga. Obnova poverenja i pomirenje medju ljudima koji su do nedavno bili taoci i žrtve politike etničke ksenofobije i verske netrpeljivosti preduslov je da se povrate normalnom životu, da njihov povratak iz progonstva i izbeglištva dobije šansu da bude održiv. Drugi deo ovog priloga je početak ankete na istu temu u kojoj očekujemo učešće novinara i publicista iz ovog regiona, pre sve svega Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Kosova.

dalje...

"OSLOBODJENJE", pozajmljeni uvodnik

Sedam gladnih godina

Djeca rodjena u vrijeme Dejtona krecu u osnovnu školu. Učiće uglavnom o domovini koja više ne postoji. Prekjuče su u ovom listu objavljene fotografije šesnaest odjeljenja prvih razreda iz sarajevskih osnovnih škola. Sticajem okolnosti tek negdje dva tuceta djece nisu Bošnjaci.
U školi se više neće sticati aksiomatsko iskustvo o društvu u kojem se diše zajedno s pripadnicima drugih naroda. To ce biti drukčiji Bosnjaci nego što su im bili majke i očevi. Siromašniji za jedno bitno iskustvo.
U velikom vrtlogu koji je zahvatio Bosnu i Hercegovinu početkom prošle decenije, mnogi su bili protjerani ili su izbjegli daleko, u drukčiji svijet. Većina se tamo brzo adaptirala, jer je ovdje, neprimjetno, naučila da postoje drugi i drukčiji. Nove generacije - iz Sarajeva, Banjaluke, Brčkog, Čapljine - neće imati tu prednost. One, čak, uče po drukčijim programima. Jedni pored drugih, recimo, ali ne jedni s drugim.
Anketari u ljetošnjoj izradi socijalne karte Sarajeva često su udarali na zatvorena vrata. Završilo s procjenom da u gradu ima možda čak blizu deset hiljada stanova bez stanara. U nekim su zgradama prazni cijeli spratovi. Gotovo bez izuzetka, to su stanovi Sarajlija koji su otišli za vrijeme rata. Najčesće srpski stanovi.
Racunajući da su za vrijeme anketiranja neki bili na godišnjem, neka ih je sedam hiljada na prodaju, s prosječno šezdeset kvadrata, uz cijenu od osamsto maraka po metru: preko tri stotine miliona maraka. Sarajlije nemaju toliko novaca. Cijene padaju sporije nego sto bi odnos ponude i potraznje zahtijevao. Za stan se dobija svota koju novopečeni vlasnik nikad u životu nije imao u rukama niti je zamisljao da će je imati. Trguje oklijevajući. Šta će se desiti?
Sarajlije, rekosmo, nemaju novaca da kupe toliko stanova. Bogatiji ljudi, koji znaju da je kapital u nekretninama najsigurniji, kupe ponešto tu i tamo, bez velike priče. Dio stanova kupuju izbjeglice, za novac što su ga dobili na isti način, ali su imovinu prodali jeftinije, ponekad pod tegobom straha.
Tendencija doseljavanja iz Sandžaka jenjava. Stanove će kupovati ratni profiteri, Bošnjaci iz unutrašnjosti koji su se pokazali uspješnim u privatnom biznisu pa mogu preseliti radnju. Dakle - dalja promjena etničke strukture. Dalja promjena načina mišljenja, odmicanje od onog što je Sarajevo bilo i što još uvijek, djelimično, jeste.
Ima sepet politiških i psiholoških razloga što se ljudi ne vraćaju na predratne adrese. Prvi je razlog, ipak, vrijeme. Deset godina je od početka rata, sedam gladnih godina od početka mira. Privreda nije krenula tako da povratnicima otvori šansu: nemaju je ni oni koji su ostali na starim adresama, a ti će, realno, prije doci do ono malo radnih mjesta.
Slike i statistike o povratku su Potemkinova sela - utješne tabele govore o rješenjima za povrat imovine, a u predratna mjesta stanovanja vraćaju se, uglavnom, stariji ljudi kako bi iz bašte i s njive namirili razliku izmedju penzijice i troškova. Nastaje, dakle, novi raspored stanovništva s visokim etničkim koncentracijama. Time se ostvaruje metod s kojim se krenulo u podjelu zemlje: "Ako ne mozemo da živimo jedni s drugim, živjecemo jedni pored drugih". Jedni pored drugih obično znači: jedni protiv drugih. Jedino tako može i biti. Živjeti pored drugih znaci ne imati uvida u njihove realne interese, kako bi se mogla tražiti zajednička mjera. To, dalje, znači da se svaki medjunacionalni odnos pretvara u politički odnos, da se svaki konflikt i incident globalizuju, čemu doprinose dejtonska šema i izborni zakon koji po demokratičnosti debelo zaostaje za onim po kojem su odrani prvi visestranački izbori.
Živjeti jedni pored drugih - to je Mostar, sa svim što se tamo zbiva i što se ne zbiva, unatoč dugotrajnim i proturječnim naporima medjunarodne zajednice da od nečeg što je uvijek bilo jedan grad načini jedan grad. Živjeti jedni pored drugih je, u konačnoj verziji, dežurna ratna opcija. Poznata situacija, kad se grijesi, zločini, šovinizam i opstrukcija vide samo na drugoj strani, proističe iz načina života političara koji vijek provode zatvoreni u svoju naciju, privatno i službeno.
Slijedi pitanje - da li je ljudima koji će vladati ovom zemljom u naredne četiri godine uopšte cilj da pokrenu privredu? Sta oni time dobijaju? Da su odmah iza Dejtona krenuli ka rješavanju privrednih problema, njihov uticaj bi danas bio manji, jer bi gradjani manje zavisili od države, više od svog rada. Nije za otpisati ni ratna opcija, koja se uoči izbora da nazrijeti. Ko je dobro prošao u jednom ratu, neće se uzdržavati da još jednom dobro prodje. Maglu prošlosti lako je prodavati kokuzima.
Ova je zemlja na dnu svih lista, jedva se diše.

Hamza BAKŠIC, Sarajevo

Mient Jan Faber

Plavi zadatak i zelena ivica

Komentar holandske mirovne organizacije
IKV (Medjucrkveni Mirovni Savjet) povodom saslušanja pripadnika Holandskog bataljona o okolnostima
pod koijma se desio masakr
Bošnjaka u Srebrenici-Potočarima
početkom avgusta 1995. godine

dalje...

Odbor vlade Republike Srbije za pripremu Nacionalne strategije, Beograd 2002

NACIONALNA STRATEGIJA ZA REŠAVANJE PITANJA IZBEGLIH I INTERNO RASELJENIH LICA

Nacionalna strategija za rešavanje pitanja izbeglih i interno raseljenih lica predstavlja integralni deo dugoročne državne politike i reformske orijentacije zemlje. Uspešna realizacija Nacionalne strategije u obezbedjenju uslova za povratak i lokalnu integraciju zahteva definisanje konkretnih mehanizama, instrumenata i mera na republičkom, saveznom i lokalnom nivou, intenzivnu saradnju sa medjunarodnim organizacijama i donatorima, uz brojna organizaciona, pravna i finansijska rešenja. Koordinaciju ovog velikog zadatka sprovodiće Odbor Vlade Republike Srbije za pitanja izbeglih i raseljenih lica na čelu sa potpredsednikom dr Nebojšom Čovićem. Prve rezultate treba očekivati tokom 2002. godine. S obzirom na visoke troškove, Nacionalna strategija biće predstavljena medjunarodnoj zajednici.

U toku izrade Nacionalne Strategije učestvovao je veliki broj NVO, predstavnici udruženja izbeglica i lokalnih zajednica. Posebno želimo da se zahvalimo UNHCRu, UNDPu i OCHA koji su pružili značajnu pomoć i podršku u pripremi Nacionalne strategije.

tekst strategije

Izdvajamo iz prošlog broja:

Novi broj magazina "POVRATAK" možete ovde preuzeti besplatno u pdf. formatu

>> Download (PDF)